Može
li tvoja ruka da zagrabi dovoljno duboko?
Kroz
atmosferu,
kroz
vodu,
tektonske
ploče i lavu
do
centra magnetnog polja?
Prepreke,
zarobljene
spužvice,
mrvice
labudovog doručka,
i
tišina
i
njena vodenica i harfa
kao
sicilijum - magnezijum – nikl.
Harfa
od trešnjinog drveta,
struna
od Pegazove grive.
Sprovodim
naopako,
izokrenuto
padanje
u
moralnoj tuš kabini.
Betonske
stepenice kojima silazim,
kao
paukove mreže nanizane na vrat,
stežu
ga i ne daju da pjeva
pa
zuji kao mušica preplašena na smrt.
Možda
treba da padnem daleko od sebe
iz
sebe da se probijem i razrovim postolje pod nogama,
da
osjetim životinjski strah i bol,
ljekoviti
bol se privija na neću – nemoj – nemam – ne mogu.
Kako
da preskočim ove tobožnje pametnjakoviće
i
padnem direktno u Karipsko more
i
pitam meduzu koja je besmrtna,
da
li je moguće izvesti pad u vodi?
No comments:
Post a Comment